Koncertom  Večer solo pjesama  23. ožujka 2019. u dvorani Nove škole, s početkom u 18 sati, obilježavamo 140. obljetnicu rođenja Josipa Hatzea, splitskog, ali i europskog skladatelja koji je svojom izvrsnošću, iskustvom i voljom, unatoč ratovima i poteškoćama na svom putu, glazbeni život Splita uspio izdići na nivo profesionalnosti. Danas slijedimo put koji nam je on pokazao.

Koncertu će prethoditi predavanje izv. prof. dr. sc. Davorke Radice s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, na kojem će pobliže predstaviti skladatelja po kojem splitska glazbena škola nosi ime, a svi zainteresirani moći će pogledati i Izložbu nota iz glazbenog salona Milice Buj.

„ Oj, Splite grade, teško uzdisanje,

tko te je spleo, divno te je spleo.

Predrago mjesto što te ukrasuje

čarobni Marjan, zvonik Sv.Duje,

blistavo more i po njemu lađe,

radosno sunce, noći nigdje slađe.

Ljubljeni prozor što ga draga kiti,

Oh, da mi je tamo vječno bit’ ! “

Naš glasoviti Splićanin Josip Hatze uglazbio je ove nostalgične riječi Branka Radice pod naslovom Pjesma Splitu,  u 3. činu opere Adel i Mara.

„Hatze je naš najbolji kompozitor i izvrstan pedagog solo pjevanja.“, smatrao je Antun Dobronić te je nadodao: „Imao sam sreće vidjeti i čuti kako on kod početnika u solo pjevačkim vježbama izbjegava sve one sitne zamke kojima jedan prirodni glas robuje; kako ravna registre najnježnijeg glazbala, ljudskog grla.“ Ivo Parać također se divio njegovim pedagoškim podvizima: „Hatze je odličan pjevački pedagog, pozna tajne ljudskog glasa kao i stari talijanski majstori…“

Hatze utire put glazbene profesionalnosti

Prije 140-ak godina jedan strani posjetitelj Split je nazvao „Europa u malom“. To je bilo doba velikih monarhija: Italija (Viktor Emanuel), Pruska (Viljem II.), a Hrvati su uz Austrijance, Nijemce i Mađare živjeli u Austrougarskoj (Franz Ferdinand), dok su u susjednoj Bosni još vladali Turci. Druga polovina 19. stoljeća doba je velikih izuma, industrijalizacije, ubrzan je razvoj komunikacija i prometa, a i Split je išao u korak s Europom. Nakon 300 godina u Splitu je 1879. ponovno potekla pitka voda. Stari rimski vodovod srušili su Turci, a splitskom gradonačelniku J. Bajamontiju uspjelo je popraviti ga.

Josip Hatze (21.03.1879 – 30.01.1959.) rodio se u splitskoj Zadarskoj ulici u obitelji pekara. Iako mu roditelji nisu bili glazbenici, omogućili su mu da uči svirati gitaru i violinu. Nakon završene Realke, odlazi na konzervatorij u Pesaro gdje uči tehniku bel canto kod Lombardija, glasovitog pjevačkog pedagoga i dirigenta opere San Carlo u Napulju, dok je kompoziciju učio kod slavnog Mascagnija. Nakon završenog četverogodišnjeg studija u Pesaru, zbog vojne obveze odlazi u Beč na dvije godine. Tamo je ubrzo prepoznat od bečkih opernih pjevača koje je podučavao i pripremao za audicije i predstave. Unatoč sigurnom poslu i statusu koji je pribavio svojim radom, ljubav prema zavičaju vraća ga 1904. u Split, gdje se susreće s mnoštvom neškolovanih talenata. Želi obnoviti glazbeni život Splita pa ubrzo otvara privatnu Glazbenu školu u kojoj obrazuje glazbenike, pedagoge i pjevače. Iz njegove klase izašli su veliki operni pjevači tog doba: Noe Matošić, Marko Vušković, Paško Duplančić (bas), Elsa Karlovac (mezzosopran), Mate Čulić Dragun i Ante Marušić (bariton), Ilija Žižak (tenor). Obnavlja zborove i orkestre društava „Zvonimir“ i „Guslar“ te sklada i priređuje kompozicije za zbor i orkestar, ali i solo pjesme.

Hatze se zalagao za osnivanje Glazbenog zavoda u Splitu, što nije bilo jednostavno jer je ovisilo o volji i želji drugih. No, njegove dvije talentirane učenice, M. Nikičević i C. Cindro, otvaraju svoju Glazbenu školu. Nakon II. svjetskog rata, posredstvom Grada Splita, ona postaje državna škola, a nekoliko godina nakon smrti utemeljitelja dobila je ime Muzička škola „Josip Hatze“, koje i danas s ponosom nosi.

Usprkos vihorima Prvog i Drugog svjetskog rata, Hatzeov glazbeni put zapravo je bio neprekinut, crpeći snagu iz njegovog nepresušnog entuzijazma, truda i energije.

 

Djela:

Orkestralna: Žetva za komorni orkestar, 1901.; Bosanska suita, 1923. — Scenska: opere Povratak, 1911.; Adel i Mara, 1932.; Žetveni vijenac, balet, 1944. — Scenska glazba za drame. — Vokalno–instrumentalna i vokalna: Kantate: Noć na Uni, 1902.; Exodus, 1912.; Golemi Pan, 1917.; Resurrexit, 1920. Vokalna suita za glas, mješoviti zbor i orkestar, 1901.; Herojska vokalna suita za zbor i orkestar, 1947.; Pjesni ljuvene : za ženski zbor i gudački orkestar, 1951.; Lem–Edim za bariton i mješoviti zbor. — Solo–pjesme (zbirke): Romance i melodije, 1900.; Proljetni lahori, 1903.; Novo cvijeće, 1907. i dr. — Zborovi: Himna Grguru Ninskom, 1929.; Na vrelu bratstva, 1948.; Dva mješovita zbora u stilu XVI. stoljeća, 1950. — Harmonizacije i obradbe narodnih i borbenih pjesama (9 jugoslavenskih rapsodija). — Instruktivna (rukopisi): Nauka o kontrapunktu i fugi (4 sv.), 1933.— 41.; Upute o čitanju orkestralnih partitura, 1948.; Praktična upotreba patonova, 1950.; Analiza J. S. Bacha »Kunst der Fuge«, 1952.